U sklopu izložbenog programa 30. Blatskog ljeta, u maloj dvorani Doma kulture u organizaciji HGSU Petar Milat otvorena je izložba "Živjeti se ne mora, ali se pisati mora" autorice Tončice Farac. Izložba je svojevrsni nastavak programa koji je započeo u Prigradici otkrivanjem spomen ploče i recitalom "Vrate mene moji maestrali". Dokumentarna izložba prati život i karijeru Momčila Popadića kroz mnogobrojne fotografije i dokumente popraćene citatima iz njegovih djela. Može se razgledati ponedjeljkom, srijedom i petkom od 09:00-12 i utorkom i četvrtkom od 19:00-21:00 do 17. kolovoza.
Ne bježim od pisanja dnevnika, kao što ne bježim od pisanja uopće. Živjeti se ne mora, ali se pisati mora. Govorim to kao jedan od stanovnika Guttenbergove galaksije. Pisati u Novini, pisati po papirićima, pisati u bloku, rokovniku, kemijskom olovkom po nadlanici (u žurbi), pisati u bilježnici, pisati, pisati, pisati... Odakle ta zaraza? Da li je to u vezi sa čitanjem? I čitati se mora. O, znam ja dobro koliko ima ljudi koji se ne slažu pa niti se mogu složiti sa mnom. A i zašto bi se složili? Neka pretjerana kritičnost udaljava od pisanja/zapisivanja jer misle da svaka rečenica mora ostati za Povijest.
Kako da ne. Koliko su pametnih zapisa pojeli crvi, prašina, oganj i stoljeća, a koliko blezgarija je ostalo i na koliko se imbecilijada doktoriralo ili magistriralo. Eto zanimljive teme za posebne zapise. Nekima je jednostavno teško pisati jer misle da su dani i noći puni nevažnosti, da samo izuzetne i osobite situacije zahtijevaju poneku rečenicu. A svaki udisaj, svaki izdisaj, svaki trenutak, crv, lavež, poljubac ili pogled imaju svoje ljepote i draži. Kako je lijep lumbrak tek izvađen iz mora dok ne izgubi svoju boju na ovom profanom svijetu, uzdahu, zraku, suncu?
raži. Kako je lijep lumbrak tek izvađen iz mora dok ne izgubi svoju boju na ovom profanom svijetu, uzdahu, zraku, suncu?
