Danas, 20. studenog 2020. godine obilježava se trideseta godina od smrti prerano preminulog novinara, književnika i pjesnika, Momčila Popadića, rođenog 25. ožujka 1947. godine u Blatu.
Pjesnik i novinar, feljtonist i esejist, autor lutkarskih igrokaza i reporter, rođen 25. ožujka 1947. godine u Blatu, umro je 20. studenog 1990. godine u Splitu ne napunivši 44 godine života.
Momčila Popadića pamtimo kao vrsnog pjesnika čije su pjesme ostale skupljene u zbirkama "Igračke mutnog uma", "Gospodin O i njegova ljubav", "Pučke svečanosti" i "Finski nož". Objavio je i knjigu proza "Živit u strpjenstvu ili Momo, zašto se kriviš", te nekoliko tekstova za lutke odigranih u Zadru i Splitu.
Momčilo Popadić za prijatelje Pop, svoj novinarski vijek je proveo u “Slobodnoj Dalmaciji” poznat kao vrstan novinar, pisac reportaža, žanra u kojem se novinarstvo i književnost dodiruju i isprepleću. Uvijek je pisao samo "iz sebe i za sebe". Za njega je pisanje bilo način života.
U svojim je pjesmama otpjevao zavičaj, drage ljude, jedinstveno dalmatinsko ozračje, uvale i otoke, brodove, more...
Jedan je od najznačajnijih uglazbljenih "pjesnika Dalmacije", a mnoge se njegove pjesme i danas izvode i pjevaju. U suradnji sa skladateljima Zdenkom Runjićem i Rajkom Dujmićem, njegove pjesme su postigle veliku popularnost u izvedbama Olivera Dragojevića i skupine Novi fosili.
Ča je život vengo fantažija, Oprosti mi pape, Skitnica, Tonka, Ne budi me mati, Svoju zvizdu slidim, Mornareva žena samo su neke od njegovih antologijskih uglazbljenih pjesama.
Nakon smrti objavljen je dio njegovih pjesma u zbirci “Šankconijer" te zapaženih novinskih i drugih tekstova u knjizi “Svoju zvizdu slidin”.
O životu i stvaralaštvu ovog velikog književnika i novinara snimljen je dokumentarni film „Pope, vrati se ” autora Tonija Volarića.
"U poeziji se iskazivao kao istinski meštar minijaturnih zapažanja, pretvaranja vidljivog u apstraktno, pejzaža u raspoloženja, ulice u intimu, stvarnog u krilati ugođaj... "
Jakša Fiamengo
KAKO PIŠEM LJUBAVNU PJESMU O BLATU NA KORČULI
Otključavam srce otključavam glavu sve otključavam
Zatim vadim i slažem po veoma bijelom papiru: rogač,
Šum vjetra u crnim borovima, bilježnicu mog djeda sa
podacima o prodaju ulja i vina iz godine 1927., cvrčka,
šaku kapara, stanovite sumnje o porijeklu prezimena,
miris lipa na zlinjama, jednu škrinju sa haljinama.
Zatim vidim i slažem još male i velike strahove
pedesetih godina, suho lišće lovora, morsku zvijezdu,
fragmente ranokršćanske bazilike, ogrlicu od smokava,
zov bubnja 23. travanj uveče, nekoliko imena kao
Marko, Kuzma, Damjan, Antun, Jerko i slična, cijeli obronak
posut šafranovim cvijetom.
Zatim vadim i slažem još: pitanja na koja mi nitko
nije znao odgovoriti, svitanje i sumrak, nekoliko
grumena zebnje, dva čempresa, komin skupa s ognjem
i okupljenim pokojnicima, drveni stol i drveni banak,
studenac, harmoniku, suhu morsku travu i djetinjstvo.
Sada sam veoma zadovoljan i radujem se
gotovo da mi je sve pri ruci
Počinjem pisati ljubavnu pjesmu o Blatu na Korčuli.
Momčilo Popadić Pop